Pravna država i vladavina prava

GN Official Website » Drugačiji stav, Edukativno » Pravna država i vladavina prava

September 14th, 2010 | Pošaljite komentar

Iako rasprave o pravnoj državi traju već dva veka, one su u Srbiji opet obnovljene zahvaljujući poražavajućem iskustvu real-socijalističke partijske države. Osnov nastanka ideje za uspostavljanjem vladavine prava, putem zakona, bio je da se ograniči samovolja pojedinaca prema drugim pojedincima, ali prvenstveno da se ograniči samovolja vladara i vlasti u delovanju prema pojedincima.

Piše: Radovan Milićević

Izvor: Facebook, Lingva – Kraljevo

Pravna država i vladavina prava (foto:Facebook)

Dakle, osnovni pokretač za razvoj i nastanak pravne države jeste ideal ostvarenja slobode pojedinca u zajednici. I sloboda, na kraju krajeva, mora imati svoje granice, ne može biti apsolutna, jer u protivnom preti opasnost da se pretvori u borbu svih protiv svih i da nas vrati u prirodno stanje. Zato je najbolje da se i ona ograniči i to samo u onom smislu da ništa ne činimo drugima što ne bismo činili sebi. Sloboda postoji samo onda ako postoji sloboda za sve, i ako ne zadire u slobodu drugoga. Da do toga ne bi došlo, tu je slobodu potrebno zakonski regulisati. Uostalom tek ovako zakonski regulisana sloboda je garant da se ona može i ostvariti, jer postoji jamac (država) da će je dopustiti i zaštititi.

Međutim, postavlja se pitanje da li je ona samim time i ostvarena. To što postoje zakoni ne mora još ništa posebno da znači, jer oni mogu biti takvi da tu slobodu sprečavaju i potiskuju, a ne da je omogućavaju. Ili pak, zakoni mogu biti dobri, ali se ne moraju primenjivati, jer ne postoje druge garancije i ograničenja vlasti. Zbog toga nije samo dovoljno da jedna država bude pravna u smislu vladavine zakona, već je potrebno da pored toga u njoj na delu bude i vladavina prava.

Tokom 19. veka pravna država se razvija kao zahtev za uspostavljanjem građanskog društva, nasuprot vladajućem sistemu apsolutne monarhije. Na taj način pravna država postaje okvir, koji omogućava da se razviju osnovni elementi građanskog društva, a u to vreme to su: ukidanje starih privilegija plemstva, ograničavanje političke vlasti pravom, uspostavljanje efikasne demokratske kontrole javnosti nad vršenjem vlasti, podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja mora biti nezavisna, garantovanje osnovnih prava i sloboda čoveka.

Ovaj koncept je zasnovan na minimalističkom regulisanju društvenih odnosa, a izražen je u maksimi: “Sve je slobodno što izričito nije zakonom zabranjeno.” Osnovna ideja i moć ove maksime, nalazi se u principu važenja zakonitosti, tj. da svaki pojedinac može odgovarati i biti kažnjen samo za one stvari koje su izričito navedene u zakonu kao kažnjive. Za sve ostale radnje koje pojedinac (građanin) u svom životu čini, a koje nisu navedene u zakonu kao kažnjive, ne može biti kažnjen. Takođe, država nema prava da kažnjava za one radnje koje su učinjene u vreme dok ta radnja nije bila zakonom kažnjiva. Pobliže rečeno, zakoni se ne smeju donositi retroaktivno, tj. da važe unazad. Ako je neko i izvršio neku radnju koja je sada zakonom kažnjiva, ali nije bila predviđena kao kažnjiva u vreme dok je radnja učinjena, zakon nema pravo da ga kazni.

Osnovna suština ovako shvaćene ideje pravne države jeste, da treba da vladaju pravo ili zakon, a ne pojedinac ili neka grupa ljudi, kako se moć, koja je inače vezana uz vlast, ne bi pretvorila u svemoć i svevlast, u slučaju kada nema svojih ograničenja.

Zato je potrebno da se politička vlast stavi u okvire i granice prava. Dakle, vlast je ograničena takođe pravom, kao i svaki građanin ponaosob, što znači da zakoni vrede za sve jednako i da niko od njih ne može biti izuzet. Zakonima je tačno propisano šta vlast sme i koliko, kao i šta smeju pojedinci. Pred zakonom su svi jednaki, i građani i vladari.

U najopštijem smislu, pravna država je svaka ona zajednica koja počiva na vladavini zakona, a ne na samovolji pojedinaca ili kako bi to rekao italijanski teoretičar prava Norberto Bobio, “to je vladavina zakona, a ne ljudi”. Međutim, ovo određenje nije dovoljno, jer se danas smatra da pravna država može biti samo ona država koja počiva na principima vladavine prava.

Koncept vladavine prava je rezultat engleske tradicije nastale u 17. veku koja je prvi put postavila pitanje o suverenosti političke vlasti i njenim granicama. Vladavina prava ne polazi od postojanja suverene političke vlasti kao po sebi dane ili bogom dane, već postavlja pitanje o pravu na njeno vršenje i o njenom izvoru. Ona se pita za osnove njene legitimnosti (opravdanosti), a odatle slede i određene razlike između pravne države i vladavine prava.

Iako je pravna država tesno povezana s anglosaksonskom teorijom vladavine prava, ipak, između ova dva bliska načela ne postoje samo pojmovne razlike. Vladavina prava u prvi plan postavlja pitanje o tome koje su to pretpostavke za jedan dobro uređen pravni poredak, u kome će vlast biti ograničena pravom, kako bi se maksimalno suzile mogućnosti samovolje i zloupotrebe važećih pravnih propisa (pozitivnog prava). Nasuprt njoj, pravna država se ne pita za sadržaj zakona, već samo za to da se odnosi u društvu regulišu pomoću njih. Dakle, za pravnu državu nije bitno kakvi su zakoni i ko ih donosi, već samo da se vlada pomoću njih, a ne da vladaju neki pojedinci i grupe po vlastitom nahođenju.

Zato se vladavina prava pita o tome kakvi su zakoni, da li zadovoljavaju osnovna proklamovana demokratska načela, ko ih donosi i kako. Od toga zavisi da li će neka država biti demokratska ili nedemokratska.

Značenje pojma pravne države: Formalno značenje pojma pravne države, kao vladavine zakona, u kome se ne pita za njihov sadržaj i cilj, u dvadesetom veku su, do apsurda, ispunile fašistička i realsocijalistička država. Po ovom formalnom principu i Hitlerova i Staljinova država su bile pravne, jer su u njima postojali zakoni na osnovu kojih su vladali i na osnovu kojih su čak izvršili i velike zločine. Zato je bilo potrebno da se ovaj formalni pojam pravne države prevaziđe materijalnim tumačenjem, u kojem je bitno to da li je ta država i pravedna osim što je pravna, odnosno, da li ostvaruje načela pravde, slobode, ljudskih prava i demokratije. Tako je pravna država proširena pojmom vladavine prava.

Iz ovog vidimo da su i pravna država i vladavina prava nastale s istim ciljem i da počivaju na srodnim principima. Iako je za vreme fašizma i staljinizma, među njima nastupio duboki rascep, poslednjih decenija one se međusobno sve više približuju, te se stoga danas pravna država i vladavina prava najčešće upotrebljavaju kao sinonimi. Zato se kaže da je pravna država samo ona država koja počiva na principima vladavine prava. Osnovni principi na kojima počiva su: demokratija, legitimitet vlasti, podela vlasti, parlamentarizam, politički pluralizam, priznavanje ljudskih sloboda i prava.

Kada se dakle može govoriti o pravnoj državi i šta se pod tim podrazumeva?

Država kao pravna organizacija postaje pravnom državom samo onda ako se državna vlast ograniči i veže ustavom i zakonima, ako postoji podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast (koje su međusobno samostalne i koje jedna drugu kontrolišu), kao i ako postoji vladavina prava i garancija osnovnih ljudskih sloboda i prava. Dakle, kad se danas govori o pravnoj državi, uglavnom se misli i na vladavinu prava kao njen nezaobilazan segment. U jednom društvu postoji pravna država, samo ukoliko je ono pravno i pravedno, i u kojem se odnosi političke vlasti i pojedinaca utvrđuju i određuju pravom.